sour grapes
15.05.2008., četvrtak
|
Spremili su me u ladicu, na koje se Isus penje svojim pokretnim skalinima u dugom vlažnom hodniku, punom gljivica Spremili me među ostale sanjare, Preko puta onih sa crvenom kosom, Rekli su da ne smijem ostati sam tu ispred. Spremili su me i nisu me ni pitali. Nisam ni znao da je već sam hodnik još jedna ladica, I da i onaj kojeg nisu pitali ne zna odgovoriti. Samo teče. Po noći se čuje zveket lokota Hodnik ostaje u sjećanju, Svjetlosti, elementu, Raju, Ideji ili nestaje, Još jedna ladica se prazni, još jedna ladica se guši Čekam svoj red, Hladno je vani u hodniku, Puno je gljivica i vlage. Ostat ću ovdje i lizati se, trijebiti buhe i smijati se balavih usta. Isuse, hoćeš li ti doći po mene? Isuse tko će doći? Poljubio sam je jučer za rastanak. Izgubila je sjaj u očima, stisak ruke nije više zaljubljeno čvrst a počele su nas moriti i zabavljati neke druge stvari. |
21.02.2008., četvrtak
Dijete ili to sam uvijek bio ja
|
Ljubi se kakav jesi. Sitnice što izbijaju s dna imaju ogromno korijenje. Beskrajno, doslovno. Ne trudi se kopati, samo ćeš potonuti. Ne slaži zidove, ne hvali se patnjom. Ideje grizu zato što svaka ima svoju rupu. Nije bitno. Operi srce i iščupaj utege sa kostiju. Pogledaj van. Raširi oči. Djeca se igraju. Starica ide po kruh. Mladi se ljube na klupama. Jebote. Propustio sam sve. Sve. |
17.02.2008., nedjelja
Još uvijek postojim, makar to ne vidim
|
Zašto pijem vikendom. Pretresam svoju malu povijest. Ljubim, ljubim bez drhtanja iznutra. Nazivam to savršenom ljubavi. Ona koja ne traži ništa, čak ni mene. Ne znam postoji li toliko mnogo mojih lica, toliko mnogo faktora koji me tjeraju na prijelaz, koji me tjeraju na promjenu iz promjene u promjenu. Ne vidim se. Mislim da je potrebno puno volje da se vratim na početak, da odbacim sve maske, obrišem prašinu. Oblikovao me je previše. Toliko da sam postao nestabilan. Ne, nisam sposoban za ikoga. Ja sam ukras za sve. Manipulator društvenim položajima. Lako je, suviše je lako i previše je potrebno biti prodan, biti trivijalan. Što god hoćeš. Trzati se, grčiti, iscijediti um, napraviti malo iskona iz mene, Bože je li to moguće. Želim se opet vidjeti. Zašto osjećam uteg u želucu dok ovo pišem, je li to malo onoga što je ostalo, one fine i pitke istine. Ja sam slab, kukavan, reaktivan i labilan. Ne mogu, nemam sebe, nema me. Ima samo trenutak koji ne zna što mu susjed nosi, ima samo reakcija na osmijeh, riješ i prijekor, nešto nevažno, lažno. Ne boli me biti takav. Samo sam tužan. U ovakvim trenucima volio bih popričati sa samim sobom. Zbog uspomene. Eto tako. |
29.11.2007., četvrtak
|
Kretenizam, učmalost, insceniranost, krize, poteškoće u pronalaženju uzroka, prevelike promjene raspoloženja, kratkotrajno pamćenje, hladnoća, tupost, gluhoća, smrad, prljava bijela zrnca na rubovima staklenih čaša, televizijski program, praznoglavost i sljepoća mojih staratelja, balkon sa dvije cigarete u kutiji, vrijeme piči piči piči Glazba nije više glazba, kao strukturirana splačina tonovi prolaze kroz tromi mozak, svi reklamni panoi okružuju livade za piknik, kratko ošišane sredovječne babuskare, gnoj u grlu, gnoj na jeziku, inertnost, nepovezanost, brisanje rukavima i nema moljenja, nema želje za molitvom, pitanje čega uopće nema, što se smije i eksplodiraju li glave od razbijanja zidova Šetnja, jutarnje kave, voda u ustima, voda po kišobranu, rano tuširanje, voda voda, voda, slina, slina, gnoj gnoj gnoj i rigotina. Ravno je i lijepo u mjestu otaca, u nečijim uspomenama još je sve u redu, makija i drača, pobijanje ideja, težak rad, fizikalija, uspjeh i neuspjeh, hvatanje muha kravljim jezikom, divljenje bebama, Dilanje, pušenje, opijanje, žeđ, sivo grlo, hladni hodnici pod vlažnim stropovima, izlično postavljanje plesne bine, laktovi na šankovima, gađenje i zabava, crvljivost događaja, apsorbiranje dna, umjetni razgovori, poluinteligentni zaključci, osjećaj važnosti, istina uči kod kuće, bdije nad knjigama, hrani se kultom ličnosti, trudi se i uspijeva, uspjeh je jednostavan. Molba, proparani nokti, krvava zapešća, urlici, pakao, jad i bijeda, micanje udovima, trzanje očima, planovi i utopije. Sve je lako udvoje, spomenici blješte a nebom plove crven bijeli plavi avioni, svijet u par hektara, amaterska muzika zapada, lizanje, ručice, laktanje i otpuhivanje dlaka sa čela, inertnost, micanje jedino u slučaju micanja prostora, glupi pokvareni gramofon,ovo nije kraj |
15.11.2007., četvrtak
Hik
|
zagrcnuo sam se od svih pogleda prolaznika, poljubio sam svaku mačku u čelo i ponudio psu dlan ruke. Nekada davno volio sam svoje roditelje i ljubio Krista. Sada ljubim sve i ne volim svoje roditelje. Čujete li glazbu kako svira unutar oblaka u kojem hodate? To zvoni na istinu. Ne daj se prijatelju, pogledaj žućkasto svjetlo lampe, i s cigaretom u vlažnoj večeri potraži nju, budi podmićen i sretan. Sutra je vrijeme za rad. Postoji li planirani nerad? Ja ne želim raditi. Ja želim biti svoje djelo. To nije rad. To sam ja, zato je neprocjenjivo. Pusti me da serem i tamo negdje oko ponoća potraži me među prosjacima i pijanim karićarima. Sve ću znati i nacrtati ti. Ma sve je to jednostavno. Hej sinjorina curi vam iz nosa. Pa lijepi ste svejedno, skinite sunčane naočale, operite krvavu zjenicu i tada ste zaslužili biti sretni. |
04.11.2007., nedjelja
|
Pigs svira na zvučniku, bura dere masline uz asfalt i meni je grlo bolna hrđa. Pisati slijedeći tok misli. Gubim kontrolu u svojim rukama, naglo zaokrećem jer ne želim pogaziti prosjake dugih kosa i kristalnih pogleda. Zapravo nikad je nisam ni imao. Imao sam sreće. Potkupila me je ljepotica debelih usana, vino i opet sam na početku. Idem ponovo do dna mislim da ću se tamo naći. Profesore, oče, svećeniče. Čemu? Znam da je neminovno, ali čemu? Utrpajmo se u ljetni kamp i uz sponzorstvo katoličke mladeži izgubimo nevinost. Energija se ne može stvoriti iz ničega. To sam zaboravio prije nego sam sjeo nešto napisati. Ispričavam se, |
24.10.2007., srijeda
Pogledaj me u jebene oči i sudari se, ja sam spreman za tebe
|
Ništa, baš ništa nemam za reći ali imam potrebu nešto reći. Zar je važno, ionako nitko ne čita. Gušim je poljupcima, udaljavamo se svaki put. I tko je kriv. Retard koji spava u meni i kojega shvati ushit probudi? Možda ona sa svojim otpuhivanjem gluhe noći? Ili onaj tamo, što s bezdanom kroči pod ruku i nudi nam madrac natopljen suzama. Neka odzvanjaju moje šuplje riječi, ne moraš me ni slušati, samo budi blizu. Kako da ti objasnim? Moram li? Bio sam jednom i više nisam, sada ne znam. Kamo idem? Da, mrzim te, kao što se ljudi mrze u braku. Zašto? Pusti da prođe. Nije bitno. Treseš li se i ti možda, u toploj noći, pred majkom na kauču, znajući. Jesam li kenjkav? Budi tu. Pokušat ću se smiriti ali budi tu i shvati da ono što ti nazivaš sitničavošću ja nazivam vlastitim paklom. Pusti me da spavam u tvom rajskom neznanju. Čekaj malo, pa tko sam ja da govorim o istini, nudeći samo sebe. Jesam li ja kurviš? Rastanak, kao jeka u planinama pred lavinu. Prokleta jeka i prokleta lavina. Valjda tako mora biti. Onda nikad neće biti dobro. Nije bitno. |
16.10.2007., utorak
Pianino della mia cara vita
|
Stari grad služi bradatim jazzerima kao naštimana glazbena kutija od kamena. Samo treba osluhnuti note, ne misliti i hodati, doći nekamo. Neka se mladost podsmjehuje izlizanom vratu starog basa na kojem je jednom solirao onaj na slici s potpisom iznad šanka, makar i antiknom klaviru fine Bečke produkcije, jer i oni će jednom postati mudri barbe baš kao što barbe znaju kako je biti mlad. Možda pokoji škripavi uzdah dok u stanci između pjesama uzima cigaretu iz tabakere što mu je pokojni otac dao, je sve što samouvjerenom ptiću prije leta može ponuditi. Ali ptiće je opilo prostranstvo nebesko, ne mogu iščitati ni dobru namjeru iz takve geste a kamoli poruku. Ne žele što je jedino kristalno jasno i sigurno ispred njihovih žednih očiju. Nema veze, pomisliti će, krila nikad nisu nikoga ubila, samo pad. Još je bolje biti samouvjeren, sudeći po tome da još stojim na nogama. I bio sam brz i bio sam glavni i divili su se jer sam bio kao nitko dotad. I mislio sam da će biti nečega što mi nitko ne može reći, što samo genijalni samotnik može naći, nešto fino i zadovoljavajuće, neiscrpno kao zaustavljeno vrijeme. Neka vrst krajnjeg prosvjetljenja čovjeka i čovječanstva. Možda se tada nazovem bogom jer sam toliko drukčiji od ostalih ljudi. Zanimljivo je kako se snovi, makar slomljeni, mogu ponekad pamtiti dulje od stvarnosti. Možda sam bio san dok nisam pao, a tek onda oživio. Davno li je to bilo, tko će znati koliko... Nešto ga oprži po prstu. Trgnuo se a srce mu podivlja. Počeo mu je goriti čik. Eto što se dogodi kad razmišljaš i analiziraš, pomisli. Ustane i sjedne za svoj piano mazeći ga kao staretinar porculansku mačku dinastije ming i zasvira. Što li će note reći, nitko ne zna. Hoće li uopće nešto izreći? To ni najmanje nije moja stvar, pomisli. Ja sam tu tek da sviram. |
21.09.2007., petak
|
Nasrćem na ljude kao ameboidni bik, bacam ih od zidove, ostavljam žigove po čelima, potežem za uši, čupam ih, kopam oči onima koji plaču, nosim sjekiru i s njom lomim kralježnice. Stara baka je nabavila bazuku i sada sjedi na pješačkom, kepeci režu noge frikovskom opsesijom, žvale se stari slinavi smežurani ljudi lomeći proteze jedni drugima, konobari loču ko stoke, pankeri bježe po crkvama, krv se slijeva u kanalizaciju po kojoj predsjednik traži konzerve, ja jebem židovke. To se donedavno moglo samo sanjati. bijes se pušta samo razrovanim, izbrazdanim, gnojnim ranama moje lijeve ruke, izbrijo sam si kosu, s majkom pričam u luđačkoj košulji, krevet je ružan kao gavran, jebenti babe koje se javljaju uvijek po dva puta, jebem ti ljude koji govore vidimo se, zabit ću si nož posred bulje i baciti se sa svoje škole. prije toga ću napisati grafit na filozofski kabinet tata i moja škola, ljubim te dok te koljem iz samoobrane. Možda i izdrkam po dnevniku, a popu odsječem pijani nos. Prevrat. Prevrat. Prevrat. Nokti stružu zidovima, a moja mačka ima bolesne oči, perem ruke od nje dok je udaram po trudnomželucu, Životinje ne mogu glasati, one su samo jebačice neka lete okolo kao dosad. Tetovirat ću putovnicu na mošnje inspiracija je razložna, lizanje zvučnika, Enter my place. Grow up. |
20.09.2007., četvrtak
Hodajući klišej
|
Čini mi se da je Neruda lažov, prema sebi i nama. Možda ima malu tvornicu stihova, u koje dovodi male tinejdžere i veziva ih lancima, odvojene u kutove soba. Još ako se zaljube, profit je zajamčen. Ne želim ništa čitati, ništa gledati, slušati, samo želim pisati, komunicirati, razumjeti i dovesti sebe u razumljivo stanje, opustiti se i analizirati kaos kroz vrevu mog grada. Čak ću prestati sa pušenjem na neko vrijeme. Čak ću i paziti što jedem. Valjda je mene briga za to što pišem, možda jednom nešto i zaradim, ili me možda pročitano ponekad transformira opet ovamo i sad. To će biti kao izlet u ono. U svakom slučaju dobro. oda žiletu I ja sam nekad pričao s vihorima, osjećao zov onih u meni, zaklapao oči i trljao čelo. Bio sam nad paklom, na svojoj stijeni od ljudskih glava, koji misle da kampiraju na livadama kredita i šumama jumbo plakata. Vatre sam osjetio samo kao turist, ali ne želim liječiti ni one najmanje ožiljke, želim ih ponosno pokazivati i zaslužiti tuđe gađenje. Stvaram saveze sa ruševinama, kutevima, i obećanjima. Levitiram u trenutcima sarkazma, i ljubim u trenucima sreće. Ulicama sam pratio i pratio, sva stvorenja koja možete zamisliti i ona su me odvela u disneyland, ali morao sam otići jer sam skinuo lažnu glavu sa Šilje. Razni ljudi uzdižu neshvaćene, ne shvaćaju neshvaćenost, ne razumiju koloplet riječi s istim korijenom, ne shvaćaju da su i sami neshvaćeni, ne vide da su sami i da svi možemo svijet promatrati kao ultimativni shizofreničari. Labava li ti je fizika, biologija i ostala metodika moj svijete glupi, mislio si oceane kao što smo mi zarobiti na ćeli svojoj nemaštovitoj, zauzdati nas bljeskom munje, a mi smo te prozreli. Tek se sada osjećamo kao u zatvoru, ali bar to znamo. Zapravo ova stvar što ste je vi digli na tron svijeta je istodobno zatvor i kripta. Dva u jednome. Bože jesam li te izdao? Ne znam i ne razumijem što tražiš od mene. Molim te, pomozi. epilog Jebeni Spectorov zvučni zid. Nije jednostavno biti jednostavan. Jednostavnost je meni nerazumljiva. A opet tako je sretan onaj koji je jednostavan, i ja sam kad je nešto jednostavno. Umalo sam se rasplakao nad filmom o djevojčici s rakom. Iako je drugorazredan, takve me stvari razvale. A onda se sjetim da je malom crncu aids kao gripa, saberem se i opet zamrzim holivudsku produkciju. Jebote ja se brinem ima li uvijek majoneze doma. Zamišljam se kako djeci i unucima pričam o ovim godinama. Možda u njihovim očima, zakratko uđem u neki mit, kao junak, koji će se ponosno prepričavati. A Matere mi ima se što i za ispričati. Valjda ću do tad zaboraviti ono što je sad u mojoj glavi. Spaljen sam. To se mogli i sami zaključiti. |
19.09.2007., srijeda
|
U traženju inspiracije jako je bitno očistiti tok misli. U tišini, ležećem položaju, zatvorenih očiju, Nastaju genijalni prizori. Kada se osjećam ispunjeno mogu se okrenuti prema vama, stvarno vas slušati i donositi zaključke pitkim tonom Jehovina svjedoka. Pitam se, shvaćam li vas tada ili samo važem činjenice? Što je za vas bolje? epilog Često shvatim zašto ljudi rade i mislim da bih čak volio raditi cijeli život i imati malo slobodna vremena. Ali ne želim se zavaravati. Bol je dugo bila moja družica i neće me ostaviti, bar dok se stvari ne stave na svoje mjesto. Zapravo na njeno mjesto i pokriju je ostatak mog života jer onda ću je moći vidjeti samo u dnu čaše, kao autostopera sa cigaretom, u očima moje djece. Bolan karakter. Nije bol talog, bol je pitanje. Svaka pretpostavka nije dovoljna. Bol ne dolazi, ne raste, ona je tu i pušta te da malo živiš, kao anđeo čuvar. Ali u trenucima problema, razum otkriva neke nepravilnosti. Razum postane filozofičan, i krene uništavati sama sebe forsiranjem pitanja i razočaranja. Tad cijeli svijet skine veo i otkrije jezgru, natopljenu suzama. Bol je čak šarmantna, lijepa, ogromna, ponekad prevelika, ali uvijek vječni drug pitanja. Možda je bol odgovor. I možda je bol sve, a sve boli. I onaj koji plače bori se protiv nje. Ja mu želim sreću, ali i meni nije loše. Ona je sa mnom. |
16.09.2007., nedjelja
|
Moja prošlost ona koja živi u meni je bol. Moja budućnost su samo moje želje. Moja sadašnjost je samo svjetlost koja lomi moje želje na bolne komadiće. Ja sam razmažen. |
12.09.2007., srijeda
Sve je lijepo u stihovima Lou Reeda
|
Nazire se kraj ovogodišnjih lutanja. Odustanak. Vjerojatno će nas gorčina pratiti do groba. Nema veze dat ćemo materijala našoj djeci. Ulupani stihovi, kao kuhar koji daje samo uvijek isto jelo, objekt opsesije, strah od nečega, nekoga ili ne znam. Na to se svelo. Dva psa vezana lancima za kutove bale nad svojim postignućima, čuvajući pakosno greške onog drugog, i njihova se obličja i raspoloženja mogu promijeniti samo u zmijska, prijetvorna, lažna, jer uvijek će isti jaz visiti nad blagavaonicom, baš kao luster rasvjetljava svaki razgovor, kretnju, jer samo je par stvari bitno i dvije tenzije. Licemjeri nam diktiraju štetu. Ne daju nam da vidimo koliko je svega štetno. Ne daju nam ljepotu dima jer ih je nekad otac zaključavao u sobu a ulice odzvanjahu smijehom vršnjaka. Čahure. Ljudi su čahure. I ima sklada. Naravno, nazire se. Predvidi par poteza unaprijed i nema ti kraja. Enigma nije zanimljiva, kad je rješenje možda žele ili neka druga gnjecava masa. Frustrirani ljudi umiru ubrzo, ali polako. Veseli pak žive dulje. Stvar standarda. Minimalizam je ipak nešto prenisko za njuške iz gradske kavane, i one koji će to nakon svih bljesaka plastike i alkohola postati. Posvećujemo život gledateljima. Stihovi, uopće nas guše. Horor. Snimanje horora je genijalno. Mašta redatelja trash horora mora biti ogromna. Ja želim glumiti škorpiona koji ubada sa otrovnim penisom, a djeve ne vrište kad ga vide već samo pokunu glave i raširu noge. Kad ih kamera ne snima smijulje se. Previše informacija. Izlaz? Nema ga. Ne i ne pomišljaj. |
11.09.2007., utorak
Gubeatnik
|
Ožiljci od stakla pošarali su mi horoskopske crte na dlanu. Koliko gnušanja nad gnušanjem u ljepoti mog grada.Bar je on onda ljepši. Zar svi ljudi igraju neku ulogu, sljepo, ne pitajući se? Je li pitanje gubljenje vremena? Je li život gubljenje vremena? Je li išta pametno iskorišteno vrijeme? Daju li nam ciljeve samo osjećaji? Osjećaji su precijenjeni. Al jebga oni bole. Moćni su. |
07.09.2007., petak
|
Klaun je najomiljeniji u mom razredu. Nikad ne plače pred njima, a njihov smijeh sliči na siktanje. Ispod okruglog oka, jadnom klaunu se spava. Trčati za sudbinom je umorno. Nikad se neće popeti iznad svih, jer oni ne vide da je on već tamo. I to nije linija manjeg otpora, to je linija brzine svjetlosti. Usamljena brzina. Uffff. Svi te vole kad učiniš prvi korak, A nekad ponestane riječi za jadne ružne ljude. Možda je i klaun ružan ispod šminke. On je ipak izučio klaunovski zanat. Klaun nije čovjek to je samo lice. Koliko lica ima tuga a osmijeh samo jedno. Klaun se nikad ne gubi jer on uvijek trči samo u krug. On je svjestan kruga. I provalije u krugu. Tuče se sa prodavačima šminke, jer sam svoju proizvodi. U autobusu je zavaljen i bleji kroz prozor. Tamo samo lete sjene, nije to mitski. Ljepota ga je dirnula jednom, možda dvaput, i nikad nije ostala. Ali ima nešto što uvijek ostaje. Kašalj je dubok na putu za vječnost, otežano disanje kao doručak i kava. Bez njih se ne može, toliko su prisutni da ih se uopće ne bi trebalo spominjati. Prijatelji se smiju kao konji dok on poteže jedan za drugim kao mahnit. Jadan mali Tako su ga zvali. Je li umro? Pogledajte svoju majku nad pećnicom, Svoje prijatelje nad bocom vina, Onog samog u razredu, znam da ga imate. Otarite mu klaunovski puder s lica, Lakše ćete mu obrisati suzu. Neka klaun ne umre sam. Kapnite mu suzu nad spomenikom rugoba. Možda se osmijehne odozgo. Kao i nekad. |
06.09.2007., četvrtak
|
Koliko jada, boli, nesreće nosi ta trotočka na svojim leđima. Sve spomenike treba uništiti, dvorce, figure, ideje, smrad i svu moguću "vječnu" vrijednost. Te su ideje naišle na slom u kamenu i tamo samo oduzimaju prostor. Koliko sam se umorio od bježanja. Dok sam bježao od svega zaboravio sam usput pokupiti i sebe. Želim živjeti u svom neuređenom potkrovlju sa cigaretom, vodom, majonezom, kruhom, salamom. Ja mrzim Urbana. Ima tako glupe tekstove, nezreo je, govnar razmaženi, egoista natripirani. Uff jebote ja želim biti takav samo što bi ja bio još bolji. Život je ultimativni trip. I'm not like them But I can pretend The sun is gone And I have a light The day is done And I'm having fun I think I'm dumb Maybe just happy Think I'm just happy Think I'm just happy Think I'm just happy My heart is broke And I have some glue Help me inhale Mend it with you We'll float around Hang out on clouds Then we'll come down Have a hangover Have a hangover Have a hangover Have a hangover Skin the sun Fall asleep Wish away Soul is cheap Lesson learned Wish me luck Soothe the burn Wake me up I'm not like them And I can pretend The sun is gone And I have a light The day is done And I'm having fun I think I'm dumb Maybe just happy Think I'm just happy Think I'm just happy Think I'm just happy Istinu smo imali u ruci dok smo slušali Cobaina i sve ostale koje je moja dobra majka mrzila. Koliko već nisam olakšano udahnuo. Čist sam. Nije mi dobro. Ispada da je ultimativna droga moje ja. Nije to ništa religijsko, ni razum ni "srce". Amo ga zvat pupak. Dođe mi da pojebem vlastiti kauč. Termin društva nikad nije ni smio postojati. Šta bi bilo kad bi svi otkinuli genitalije jedni drugima. Svi su ljudi dobri. Pa i ja se trudim BITI dobar. Samo ne razumiju da i nas ostale može boljet, identično ko i njih, ali samo zbog nekih drugih stvari. Na kraju ispada da je individualnost sredstvo. Da smo mi sredstvo, naša obilježja su u toj mjeri sredstvo da dovode do univerzalnih osjećaja. I nitko nije kriv. Pa kako možemo znati da nas lažu kad se istina stalno mijenja. Nemesis. Pročitao sam negdje da je to neka zajebana pizda osvete. E pa netko bi potražio pomoć da je u mom stanje. Pa ja neću, volim siktati, iako to ne razumijem. Ljudi moji pa zemlja ima genije od dvije godine, iq za tu dob 200, a neki mali kinez od devet godina se dosađuje na dva faksa. Ma ja se samo pitam što će im to kad ih se takvih na miljone rodilo i nikamo nas nisu doveli. Diviti se milimetrima naspram vječnosti? A možda sam ja samo glup i pojednostavljujem. Gladan sam. IDem ća. |
21.08.2007., utorak
Božji čovjek
|
Jednom davno, zaratila se dva naroda oko nekih stvari. Petar, građanin jedne, je regrutiran i mora ići. Prije nego što je pošao na frontu, otišao je do svećenika pitati za savjet u vezi s ratovanjem, ubijanjem protivnika kao grešnim, jer Petar je pobožan čovjek. Pop veli da se ubiti ne smije, čak ni onda kad je rat, jedino u samoobrani. Petar je zaključio da će ubiti samo ako protivnik napadne prvi i ako se nađe u opasnosti, bar da smiri savjest. Na prvoj crti nije lako. Sve te bombe, meci, krv su stvarale atmosferu pakla. Petar se zapitao u sebi - A čemu sve to? - Odgovor je izgledao poprilično jednostavno, toliko jednostavno da zvuči glupo. I tako prođe neko vrijeme da nije bilo juriša, pa se nije našao u opasnoj situaciji. Međutim, Petar je odabran za stražu, poprilično udaljenoj od tabora, u nekoj šumi. Ozbiljno je shvatio svoj zadatak te pazio trezveno i oštro. Kad odjednom, u grmu se čuje neki šum. Petar se sakrije u nadi da vidi tko dolazi. Iz grma je izašao mladić, od svojih osamnaestak godina, noseći pištolj te neprijateljsku uniformu. Petar zna da ga ne smije pustiti, a i da ga ne smije ubiti. Skoči pored njega pa ga udari po šaci u kojoj je držao pištolj i tako ga razoruža. Uperi pištolj u njega i stane. Mladić je prestravljen. U očima mu suze, molio bi za milost ali ponos mu ne da. Umjesto toga on poviče: - Pucaj gade što čekaš! - ni sam ne vjerujući što govori. Petar ga pogleda, shvaćajući njegov strah i osjećajući nepravdu koja ih je dovela u ovaj položaj. - A zašto bih to učinio brate? - već je odlučeno. On neće pucati. - Zato što ću ja tebe ubiti ako ti mene ne budeš! - viče mladić ono što mu dužnost nalaže, iako ne misli vlastitom glavom. - Smiri se. Nećeš ti nikoga ubiti. Pogotovo ne mene, jer ja ću ti dati još jednu šansu. Nije na meni da biram tko ide Bogu. To je Njegova briga, ja sam samo Njegovo oruđe. Ti ćeš sad uzeti svoj pištolj i vratiti se među svoje. - reče Petar spuštajući pištolj - osim ako ne misliš pucati u nenaoružana čovjeka - baci ga. Mladić nije niti pomišljao na takvo nešto, već je onako zbrkan, zapanjen povikao: - Ali, ali jesi li ti lud?! Znaš li što će mi narednik napraviti ako se vratim praznih ruku, reći će da sam se oglušio na zapovijed! Što će tek reći kući ako čuju za to? Ne mogu, ne mogu! Dobar si čovjek, ali biti dobar u ratu je ludost. Moramo obaviti svoje za našu zemlju. - reče mladić već primireno jer je osjetio kako ovaj čovjek nije stvoren za vojnika. - Ja ne stavljam zemlju pred Boga. - strgne lančić s križem s vrata i pruži mu - Uzmi. Reci im da si obavio zadatak i da si me smaknuo. Nitko ne mora znati. Pogled na križ je mladića doveo do ruba. Počeo je plakati, jecati i sagnuo je glavu od srama. - Učini kako sam ti rekao. Nemoj plakati. Pa nije ništa bilo. Nisi pucao u mene i to je već dobro od tebe. Sad idi.- Petar mu pruži njegov pištolj i sjedne na svoje stražarsko mjesto. - Prijatelju, neka si sa krive strane ali neću te zaboraviti!- uzme lančić i pištolj i otrči u mrak kao bjegunac. Petar je razmišljao cijele noći o situaciji u kojoj se našao, ne samo za mladića, već općenito o ratu. Osjećao je nepravdu koju samo mali čovjek može osjetiti. Znao je da neće uvijek biti ovako lako zaobilaziti vojničku zadaću. Dezertirati nije htio, jer čast mu ne dopušta da ostavlja ljude da se međusobno poubijaju. Napokon je odlučio što želi. Nakon par dana, odvijala se bitka gdje je između zaraćenih strana bila čistina. Pucnjava je stala i čekalo se onog drugog da učini potez. Petar je vidio ranjene pred sobom, nepotrebnu patnju, raskomadana tijela i zaboljelo ga je. Nije više mogao ležati u rovu. Bacio je pušku, uzeo štap i na njega vezao bijelu plahtu. Ustao je i podigao bijelu zastavu te sasvim smiren hodao prema neprijateljima. Oni su ga ugledali ali nisu pucali zbog znaka. Stao je nasred čistine i povikao. - Prekinite, ljudi prekinite u ime Boga! S jedne strane su se čuli zvižduci, dobacivanja kao luđaku, ismijavanje i poniženje, tretirajući ga kao jadnika koji je pukao kao i mnogi dosad u ratu. Ali Petar je bio sve samo ne lud. Kad se buka stišala, jedan ranjenik koji je ostao bez noge poviče: - Kakvog Boga? Onoga koji mi je uzeo nogu, je li prokletniče! Nema tog tvog Boga! Kako se usuđuješ! - riječi gnjeva su ražalostile Petra ali on se ne obeshrabri te odgovori: - Ne brate moj. Nije ti Bog uzeo nogu, već onaj tamo. I onaj tamo. I onaj tamo... - i počne pokazivati prstom na protivničke vojnike, ali ne samo na njih već i na svoje. - Sve brat do brata. Da, dobro si čuo, brat brata ubija. Tvoj ranjavatelj je tvoj brat. Tvoj ranjavatelj je glupi ideal. Tvoj ranjavatelj je prkos Bogu. Bog te nije kaznio, kaznili ste jedni druge, svoje obitelji i prijatelje. Na nasilje odgovarate još većim nasiljem. Zabluđen si rode. Pohlepa te prevarila, sotona ti je dao pušku. Kako ne vidite da nema smisla to što radite?! - Petar je bio na rubu. Duboko potresen viđenim u ratu, pao je na koljena i zaplakao. Jecao je jer je znao da je uzalud. Uzalud ali je morao probati. Samo Bog, samo čudo može pomoći njihovim glavama. Ali, odjednom onaj mladić što mu je Petar spasio život ustane iz rova i potrči do njega vičući: - Ne plači, prijatelju, mene si spasio! Petar ga pogleda i ozari se. Ali u istom trenutku ugleda bljesak puške iza njegovih leđa i začuje viku: - Ubij izdajnika, on je prešao njima! - Pucanj i mladić pogođen u leđa ničice pada pred Bogom. Svi se slede, jedino hladnokrvni ubojica ima osmijeh na licu, a mladić zacakljenih očiju pogled uputi prema nebu i padne s koljena. Petar potrči kao sumanut i zagrli ga. I on plače, više nego ikad, plače zbog mladića čija topla krv natapa njegovu odjeću. - Zašto Bože?! Kako pomoći onome koji ne želi pomoć?! Kako?! Spusti glavu jecajući. Šapne: - Da te nisam pustio možda bi sada bio još živ. Oh brate oprosti mi što sam se igrao Boga, što nisam prihvatio da sam čovjek. Podigne glavu očima punim mržnje i pogleda ono lice ubojice, lice koje ima izraz užitka. Isuče pištolj iz mladićevog opasača i potrči prema njemu urlajući kao zvijer puštena s lanca. Dogodilo se ono što je u nekom kutku pameti i sam Petar htio. Za nekoliko trenutaka i sam je Petar pao, što je označilo kraj tragedije, simbola sveopće tragedije čovječanstva, a što je za mnoge prisutne izgledalo kao cirkuska predstava. Događaj je zaboravljen, Petar, jedini koji je pokušao, je zaboravljen. Svima je bio još jedan mrtvi vojnik, jedan od mnogih, a njegova majka se još dugo pitala: Koliko je još potrebno zla Bože? Koliko? |
17.08.2007., petak
|
Svako malo pobjegnem iz kuće. Odem sa dvadeset kuna do parka gdje me svi puste na miru. Obožavam obući dugu vunenu majicu i sjesti ko indijanac s cigarom u ruci i bocom u krilu. Ekipa je nepredvidiva, najčešće se smiju a tu i tamo netko zaplače. Kad ih gledam kao stari lisac, nekako su već tamo, u braku, s djecom, poslom i supružnicima. I njihova sadašnja slika se lako može zamisliti kao uspomena, zapis jedne ludosti, dokaza da smo i mi jednom bili "in". Pitam se, bih li mogao ostati dijete da to želim. Teško, jer mi se čini da je bilo fora samo zato što je bilo novo, a tek sad vidim da je toga novog bilo malo i brzo se potrošilo. A ništa, idemo dalje, bez težnji. Malo mi je žao sve te djece, što su kao ja prije par godina, ili desetljeće, vječnost ipo. To razdoblje stvarno izgleda kao put, ali cilj nije ni približno onakav kakvim ga zamišljaju. Eto, baš radi tog razočaranja ih žalim. Osjećam se kao kutija šibica. Nemam previše dati, a i to što imam je tipično i predvidljivo. Inače je ok. Istina je da nemam neke želje i možda sam dosadan. Samo se trudim ne smetati. Jesam li rođen bez smisla za začinom? Jesu li me izjeli tv, glazba, roditelji i neuspjesi pa sam flegma kao lokva vode ili je tako suđeno? Odem ja niz rijeku. Evo što sam vidio na obali. Tamo sin plače sa ocem u krilu. Sin je beba i ne shvaća da je otac van igre. On ne plače od tuge on reve. Majka je onesviještena tamo na pragu kuće. Nije stigla ni blizu. Sin grize nokte ustima punih sline. Oči su mu zacakljene i polukrvave. Kreću se vrtoglavom brzinom. Otac je potezao ribu, hranu, i pao udarivši glavom od kamen. Sudbina mu nije bila sklona. Samo je htio hranu za svog sina. Tko je gospodar sudbine ili je sve samo šala? Sin je postao čovjek. Gorčina u njemu je postala dio njega, normalna. Majka ga ostavila davno, negdje oko onog kobnog dana. Nije se pitao zašto, takav je život. I on se oženio. Tukao je ženu, batinao sina. Žena ga ostavila, on nije znao zašto. Odao se boci i umro od hladnoće na ulici. Njegov sin... I još njegov sin... Tko je gospodar sudbine. Mijenja li standarde za kažnjene ljude, Proklete još kao fetuse, Ili je sve samo šala? |
02.08.2007., četvrtak
==========================
|
Može li se suditi tvrđavi po njenom oklopu? Treba li ga slomiti samo zato što ga ona ima? Hoće li to pomoći onome što je unutra, nutrini tvrđave? Je li nutrina zarobljena oklopom? Oklop funkcionira samo kao zaštita izvana ili čak možda i iznutra? Funkcionira li oklop tvrđave samo sa nutrinom? Možda su u simbiozi? Je li tvrđava "tvrđava" bez oklopa? Hoće li se izliti nutrina bez oklopa? Ljube li se nutrina i oklop? Možda je nutrina umrla jer ju je oklop ugušio? Možda je oklop tip nasilnika s potisnutim osjećajima i drži nutrinu zarobljenu samo zato jer je voli? Je li tvrđava nešto najbolje, neko dijete, što jedna nutrina i oklop mogu dati? Možda oklop prepričava nutrini kako izgledaju zvijezde i rosne šume na istoku? Moli li ga nutrina na koljenima da je pusti ili ga je sama napravila? Možda je nutrina samo oboljela od kancerogenog oklopa? Možda se po noći oklop okreće prema nutrini i gleda je dok spava? Možda oklop ne može bez nje a i teško mu je s njom jer ona ne može s njim? Oklop ne voli sama sebe i definitivno je treba. Možda je i ona njega trebala, Jednom davno. |
11.06.2007., ponedjeljak
|
U snu poput napadaja jurcaju fleševi, U noći grč luđačke košulje, A ti vičeš: Nirvana! O moj Bože, Nirvana... |
